Igokea – Republika Srpska

40 godina KK Igokea

Četiri riječi su osnova ove priče. Priče koja počinje entuzijazmom, a završava uspjehom, dok su između toga smješteni ljubav i put. Samo što taj put još nije gotov, a priča još nije ispričana do kraja, mada i ovako ima dovoljno poglavlja da bude nešto manje od bajke, a ipak puno više od obične priče. U četiri decenije, smješteno je ipak puno više i od toga, što ćete donekle i saznati u našem današnjem druženju sa istorijom. Istorijom čije odlomke su pisali mnogi, čiji su svjedoci mnoge generacije, a pisani dokazi već uveliko požutjeli listovi hartije, novinski izvještaji i zapisnici sa košarkaških mečeva. Ovo je priča o tome, kako je uz vjeru u ono što radiš, moguće dostići i ciljeve koji su na početku izgledali prilično nestvarno.

Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, ili da kažemo, prije 40-ak godina, košarka je na prostorima bivše države, po popularnosti, svakako bila sport odmah uz fudbal. Upravo u tom periodu, tadašnja Jugoslavija, postala je šampion svijeta, a jedan beogradskih velikan, gradio je svoje početne uspjehe, stvarajući generaciju budućih šampiona, na čijim će temeljima stasati i kasniji šampioni evrope. Ko bi tada mogao da pretpostavi, da će jedan lokalni klub, u malom mjestu, četiri decenije kasnije, sa tim istim timom, dijeliti zajedničko ime u jednoj sezoni, a da će taj isti nekad lokalni i amaterski klub, na košarkaškom terenu držati lekcije tom istom šampionu, njegovom vječitom rivalu i još nizu drugih ekipa, čija je istorija vjerovatno i bogatija i duža.
No da se mi vratimo na početak. A početak je tamo gdje je bila prva riječ, od četiri spomenute u našem prvom dijelu današnjeg druženja. Entuzijazam… Ova riječ grčkog porijekla, originalno je definisala čovjeka punog božanske energije, a kasnije se ustalila u modernom jeziku, da objasni žar ili zanesenost prema nečemu. A žara je bilo itekako, kao i zanesenosti igrom pod obručima, tog 23. avgusta 1973. godine u Aleksandrovcu, kada je grupa entuzijasta, a kako ih drugačije nazvati, osnovala lokalni košarkaški klub. Bez prevelikih ambicija na samom početku, tek da se mladi nauče osnovnim košarkaškim elementima i da se krene sa takmičenjem od najnižeg ranga tadašnje košarkaške lige. Lokalni klub, ali klub velikog srca, odmah na početku, Potkozarje je pružilo utočište svim mladima, sa mnogo šireg prostora, nego što je bio sam Aleksandrovac, a koji su željeli da uživaju u čarima košarkaške igre. Bez pravog terena, ali sa puno volje i žara, stasale su prve generacije i ispisale prve stranice istorije ovog kluba. A da je svaki početak težak, ustaljena je, ali i istinita fraza, što se potvrdilo u ovoj našoj priči, kada su poslije osnivanja, tokom 1973. godine, prve pripremne utakmice gubljene sa velikom razlikom, a u prve tri sezone zvaničkog takmičenja, za ekipu Potkozarja, u tadašnjoj Krajiškoj ligi, ostvarene samo četiri pobjede. Skor koji nije bio nimalo obećavajući, ali uz onu neizbježnu dozu entuzijazma, ljubavi prema košarci, put je nastavljen, iako je djelovao obeshrabrujuće. Obeshrabrujući nisu bili samo porazi, već sveukupno teška situacija i opstajanje kluba, počev od uvijek prisutnih problema sa novcem, preko šljake na kojoj se igralo i teških napora da se izgradi betonski teren. Jednostavno rečeno, u svemu tome, tadašnje Potkozarje je uspjelo da opstane kao klub.

Novi dah i nova energija u istoriji kluba, došla je sa mladim snagama. Elan pronađen u mladima, koji su postepeno razvijali ljubav prema košarci, a koja im se polako utiskivala u genetski kod, iskorišten je na najbolji mogući način. Tako je krajem tog turbulentnog perioda 70-ih godina, mali klub iz Aleksandrovca, počeo da raste. Od ekipe koja je teškom mukom dolazila do sredstava za odigravanje utakmica, ekipa je izrasla u respektabilnmog člana banjolučke lige i ekipu koja predstavlja jednog od glavnih konkurenata za vrh tabele i plasman u viši rang takmičenja. Upravo te 1978. godine, košarka na ovim prostorima, bilježi novi uspon popularnosti, činjenicom da tadašnja držaa, još jednom postaje šampion na prvenstvu svijeta, a klub iz naše priče, dobija zalog za budućnost, kroz mlade koji uz Potkozaje počinju da stasavaju kao budući nosioci igre seniorske ekipe, ali paralelno sa tim stasavaju i kao ljudi. Upravo zbog tog porodičnog koncepta, drugarskih i bratskih odnosa u timu, koji su postali dio tradicije kluba, još od njegovih najranijih početaka, ovaj klub je i postao sportsko utočište za mlade sa šireg područja oko Aleksandrovca, u nadi da će jednoga dana postati njegovi prvotimci. A nije bilo bojeg načina nego uspjesi u mlađim kategorijama, koji dolaze kao plod godina ulaganja u rad sa mladima, i to počevši od onih najmlađih kategorija. Tadašnje Potkozarje ipak na kraju tog perioda 70ih godina i početkom iduće decenije, ne uspjeva da se domogne višeg ranga, ali u sportskim okvirima nastavlja da gradi reputaciju. Dobija i žensku sekciju, a 1988. godine i republičke šampione u pionirskom uzrastu. Ekipa koja će predstavljati osnovu narednih uspjeha i novog uzleta kluba u drugoj polovini devedesetih i na početku novog milenijuoma. Na putu do republičke titule, tada dječaci iz Aleksandrovca sklonili su sa puta uspjeha, renomiranije ekipe Borca iz Banja Luke, sarajevske Bosne, Mrakovice i Zenice i prigrabili trofej, a tadašnje sportske rubrike, napunili pričama o senzaciji iz lijevča polja. Senzacija nije bila kratkog daha, Potkozarje je stasalo do jednog od košarkaških lidera u regiji, ali je kao i sve drugo, usporeno događajima iz devfedeetih, koji sa sportom nisu imali dodirnih tačaka. Novo poglavlje stare priče, priče na istim temeljima, sa istom filozofijom o uspjehu i predanom radu, piše se od druge polovine devedesetih, kada klub dobija i drugo ime – Igokea…

Put do uspjeha u jednom trenutku mora da zabilježi neki skok, amplitudu ili nagli zaokret, a za klub izrastao iz male sredine i lokalnog karaktera, više od uspjeha bilo je osvajanje prvog trofeja u devedesetim godinama, kupa Republike Srpske i to protiv do tada suverenog košarkaškog lidera banjalučkog Borca. Neočekivano je taj, za mnoge mali klub, eliminisao ekipu sa kojom će kasnije razviti ljuto rivalstvo i tako sebi trasirao put na kovim uspjesima, koji su stigli sa novim milenijumom, a iz godine u godinu dobijali svoju potvrdu. Iako je tokom većeg dijela devedesetih godina, igokea bila konstantan učesnik prve lige republike srpske, malo ko je očekivao da će u toj 2000. godini, ekipa iz Aleksandrovca, nakon kupa, napraviti još jednu senzaciju i stići i do šampionske titule u Republici Srpskoj i još jednom skinuti krunu sa glave dotadašnjeg vladara banjačučkog Borca. Iz ove perspektive tih 14 godina unazad upravo predstavlja onja pomenuti zaokret na putu, amplitudu koja vodi ka vrhu i još uvijek ne gubi svoj intenzitet. Redom, izboreni nastupi u evropskim takmičenjima i samo korak do osvajanja jednog od njih – Čelendž kupa 2003. godine, titula šampiona BiH, već 2001. godine, i konstantan niz uspjeha u periodu novog milenijuma, u koji može da se svrsta i izgrdanja nove dvorane koja je zvanično otvorena 18. marta 2000. dobivši i prigodno ime “Nenad Baštinac”, u čast čovjeka koji je kao prvi predsjednik ovog kluba, od vremena dok je još bio u košarkaškom povoju, imao viziju, entuzijazam i volju, da ga održi dovoljno da u kasnijem periodu, 30 godina kasnije, postane jedan od najuspješnijih košarkaških timova na ovim prostorima. Taj put nije bio lak, a nije bilo lako ni ostati na putu, koji je kasnije vodio od epiteta košarkaškog čuda iz Aleksandrovca, da bi stigao do tačke, u kojoj se u stvari govori o vrhunski organizovanom klubu, sa kapacitetaim koji mogu da se porede i sa evropskim. Skeptika je bilo i ostaće, ali nakon godina u kojima se Igoeka dokazala na terenu, ali i van njega, onih koji sumnjaju, sve je manji broj. Ali tu priča ne prestaje, bar ne ona košarkaška jer je Igokea imala još dosta da kaže, iako je već tada mogla da se pohvali ogromnim uspjesima. Krajnji cilj praktično i ne postoji, jer od dana nastajanja, do danas, klub i igrači koji se razviju uz njega i igraju za njega, vode se filozofijom, da uvijek treba i može bolje. A tako je i bilo, pogotovo kada je nakon godina uspjeha u prvenstvima BiH, konačno stigla i nagrada u vidu igranja regionalne košarkaške lige…

I konačno taj Jadran, zasad najljepša stranica klupske istorije za Igokeu, pogotovo ako to pogledamo iz perspektive druge sezone u ovom takmičenju, koja je završena 2013. godine sa Igokeom kao šampionom regularnog dijela sezone i ekipom, zbog koje je i jedna Evroliga modifikovala pravila, jer je malo ko izgleda vjerovao da taj klub iz malog mjesta, može da bude dovoljno velik na terenu, da natjera ostale da mu kompletnu sezonu gledaju u leđa. Međutim isto tako je i prije 40 godina, malo ko vjerovao da jedan novoformirani amaterski klub, bez pravih uslova i za treninge, može da se podigne iznad regionalnog nivoa, pa je tadašnje Potkozarje dokazalo suprotno. Tako je i kasnije, Igokea dokazala, da njen uspon nije slučajan. Ako je u prvoj sezoni nastupa u jadranskoj ligi, morala da prođe kroz obred inicijacije i plati danak neiskustvu igranja takvih utakmica, onda je u sezoni 2012/13, sve to naplatila, ali ne dovoljno. Iako je za jedan sportski kolektiv više nego veliko priznanje, da iza sebe ostavi i Partizan i Crvenu Zvezdu, Cibonu i Olimpiju, a potom i da organizuje završni turnir, ipak je ostao onaj ukus nedorečenosti, uskraćenosti za to zadovoljstvo da Igokea, u zvaničnim evroligaškim utakmicama, ugosti i evropske velikane poput Panatinaikosa, Olimpijakosa ili CSKA. Doduše, gledajući prošlu sezonu, ali i kompletnu istoriju kluba, više nije uopšte pitanje da li će se to dogoditi, već samo, kada je trenutak kada će se i to dogoditi. Nove stranice istorije kluba, već su spremne za ispis, ostaje samo pitanje, na koji način će biti ispunjene…

I tako stigosmo do kraja priče. Na početku govorili smo o entuzijazmu, o ljubavi, o putu i uspjehu, i vjerujem da je svaka od ovih stvari itekako ugrađena u uspjehe ovog kluba. Osnovan i vođen entuzijazmom, održan ljubavlju prema košarci, slijedio je svoj put, i stigao do uspjeha. Ali put nije završen, i vođena novi entuzijastima, ali nepromijenje filozofije, Igokea nastavlja da gradi svoj imidž, svoje ime i reputaciju u košarkaškom svijetu i da u to sve ugrađuje nove uspjehe, na terenu i van njega, novi trofeji i nove pobjede…